Miljenik dr Jovana Tasića već mesecima je mali Miloš Stojaković iz Novog Sada. Dečak je progledao zahvaljujući terapijama ovog poznatog bioenergetičara, iako su mu lekari predviđali slepilo.
- Baš tako - potvrđuje Miloševa majka Jelena.
- Presrećni smo što smo upoznali takvog čoveka kao što je dr Tasić, i što je izlečio mog Miloša. Sa terapijama nastavljamo, verujući u sve veći uspeh. U nemoguće, kako to često kažem.
Miloš je rođen kao - slepo dete. Razlikovao je samo svetlost i tamu. Roditelji su to primetili onog trenutka kad bebe moraju da posežu za predmetima, pruženim rukama roditelja.
- To smo videli kad je imao dva meseca: "Pogledom nije pratio naše pokrete ili bilo šta drugo karakteristično za bebe. Potražili smo lek kod lekara, ali nas je tamo čekalo razočarenje".
- Kad smo se prvi put sreli sa dr Tasićem, odmah nas je ohrabrio. Rekao je da ima nade i da je spreman da dve godine leči Miloša uveren u uspeh. Od tog prvog susreta i prve terapije prošlo je sedam meseci i zamislite Miloš vidi!
- Šta vam je zapravo rekao lekar u novosadskoj bolnici?
- Čak su u novosadskoj Poliklinici bili kategorični: ni jednog trenutka ne bi da nam daju lažnu nadu. Lekova nema, operacija tu ne može da pomogne. Nismo, što je velika žalost, čuli od njih ni lepu reč.
- Rekli su nam da nade nema i da je to kao kad se rodite bez ruku. Kako, i zašto se to desilo nisu znali da objasne. Na genetskim ispitivanjima sve je bilo u redu, ništa nije otkriveno ni kod mene, ni kod supruga. Jednostavno, rekli su: to je tako i leka njegovoj bolesti - nema. Miloš je, inače, imao urođenu nerazvijenost očnog živca.
- Teško nam je bilo da se pomirimo sa tim. Zar ja, pošto sam učiteljica da drugu decu učim da čitaju i pišu, a moj Miloš da to ne može.
- Kako ste primetili da je došlo do makar i početnog izlečenja ili do određene granice, kako kažete?
- Veoma jednostavno: ranije smo mu pružali predmete, on nije želeo da ih prihvati. Sad to čini. I vidi nas, vidi sve što je u njegovom okruženju. Nekada, dakle, nije video, sada vidi. Koliko daleko vidi, ne znamo. Još je mali i ne može da kaže, ali će sa njegovim rastom biti još bolje. Do sada postignuto u njegovom izlečenju na terapijama dr Tasića fantastično je!
Miloš je u međuvremenu i progovorio i prohodao, sam se kreće u prostoriji, izlazi iz nje. Jednostavno sam se snalazi u prostoru.
Miloš Stojaković juri u zagrljaj svom doktoru koji mu je podario vid, čvrsto ga grli i, kao da sve zna, ljubi svog spasioca. U sali gde traju terapije, kao i mnogo puta kad dođe do susreta malog Miloša i dr Tasića - tajac. Tek po koji uzdah. Svi znaju za dečakovu sudbinu. Mališan se mazi, svojim ručicama miluje doktora Tasića, mrsi mu kosu i još dublje zaranja glavu u njegova nedra.
Uvek je tako - primećuje dr Tasić. - Mnogo je pacijenata u mojoj praksi. I svi su mi dragi, jer sam im pomogao. Miloša posebno volim, jer je bioenergijom progledao. Onom "božijom energijom" koju prenosim.
Dirljivi susret posmatra i Jelena Stojaković. Niz lice joj se slivaju suze radosnice.
- Verujemo u dr Tasića. Drago mi je da postoje takvi ljudi. Neka i drugima podari zdravlje.
Nastavljajući sa terapijama kod doktora Tasića, mali Miloš sada raspoznaje boje, predmete, objekte oko sebe, imenuje ih, nesmetano se kreće, igra se, slaže kockice po bojama, čita, piše!
Na pitanje Ko te rodio? mali Miloš odgovara: Doktor!